BANKROTIRAO SAM ALI SE NE PREDAJEM - I DIO

pročitaj cijeli članak      Nedjelja, 29. Travanj 2007. 22:30

Iako je propao na tržištu Zlatko ne namjerava ostati gladan Danas ću vam napisati nešto što sam već jednom davno obradio na ovom blogu. Zašto? Vrlo jednostavno. Kada sam sreo Zlatka Rabika iz Slatine bio je bankrotirao. U glasu sam osjećao gorčinu, pa i nevjericu. Ali isto tako i odlučnost da se ne predaje. Zato sam mu obećao da ću ga pratiti i dalje. Ovih dana namjeravam do njega otići, krenuo je ponovo od početka, iz ničega. I vjeruje u uspjeh. Zato je zaslužio da se njegova priča završi..uspješno… Zlatko Rabik je rođen prije 45 godina u Vinkovcima. Otac mu je bio obućar, šezdesetih godina je počeo raditi u Kombinatu Borovo, a 1974.g. cijela obitelj seli u Vukovar. Zlatko je nastavio očevim stopama, završio je Tekstilno-tehnološki fakultet – studij obućarstva. U njemu je ostao taj obućarki štih. Borovo je bilo grad gume i obuće: Kad jednom tamo odrasteš, onda se cipela trajno nastani u tebi – kaže Zlatko. Po završetku fakulteta između znanstvene karijere i zapošljavanja izabrao je Viko Varaždin, tvornicu koja je imala intenzivan razvoj. Proizvodili smo i 12000 pari obuća dnevno i bio sam sretan što sam tamo radio – kaže Zlatko. Ali vrlo brzo dolazi razočaranje, Viko 1987.g. upada u tada poznatu aferu Agrokomerc i sve je brzo puklo. Vodeći kadar je bio uhapšen, a tvornica je bila obezglavljena. 1988.g. seli u Slatinu, postaje tehnički direktor u tvornici obuće. Tu je dočekao rat. I ovdje su se uz posao događale druge stvari kojima se 1990.g. usprotivio i uz pomoć kolega smijenili su direktora. Dolazi poraće i privatizacija, umiješali su se osobni interesi, vodila se čudna privatizacija i zato je odlučio otići u privatni biznis. U jeku rata, sa još dvojicom kolega pokreću tvrtku Toping, čija je djelatnost bila proizvodnja obuće. Doslovce su stratali iz jedne garaže s radnicima koji su većim dijelom bili prognanici iz Borova. Tvrtka je imala 10 zaposlenih, cijela obitelj je bila uključena u taj posao. Bili smo uspješni, radili smo uslužno, ali i svoj vlastiti modni program. A onda je negdje 1995. došla kriza. Zlatko kaže: Najveći kupci su bili iz građevinarstva, ali i najveće neplatiše. Oni su mi došli glave. Imaš robu, daš im je, a onda to ne možeš naplatiti. Ostaju ti potraživanja koja stalno rastuu. I onda to pokušavaš naplatiti kompenzacijom. Upadaš u zatvoreni krug. Posao je nadrastao garažu i uz građevinskog materijala dobivenog iz kompenzacija grade halu. Bio je to pogon od 1000 m2. Sve su završili u tri godine, bez kredita banaka. A onda su osjetili sve posljedice takve goleme investicije koja je nadilazila njihove realne mogućnosti. Uzimaju kredit za opremu i veći dio za obrtna sredstava (plaće postojećih radnika i otvaranje novih radnih mjesta). Od 30 radnika brzo su došli do 50 radnika. Hrvatski model poslovanja se pokazao kobnim, sve je pošlo naopako. Nekontroliran uvoz, neplaćanja i još ponešto. 2005. g. prestaju sa radom, Porezna uprava ih je blokirala, a banka ima hipoteku na imovini. Ljudima su dali otkaz, ali su plaće podijelili. Zlatko kaže: I da nismo gradili objekt, mislim da bismo samo malo produžili život, jer bismo imali potraživanja na papiru, bez kune u džepu. Problemi u obućarskoj industriji su brojni, ali najviše nas je uništio uvoz. A uvozi se nezdrava obuća, vrlo jeftina. Moramo educirati sve, reći da nije zdravo nositi tenisice iz Kine jer nisu kvalitetne. I završava: Gladan neću ostati. Mislim ostati i boriti se dalje. Razmišljam opet o vlastitom biznisu jer imamo znanje, kvalificiranu radnu snagu. Kada budem opet kretao kupit ću modernu opremu, i nikada više 50 radnika, najviše 5. i moram stvoriti prepoznatljv brand. IZDVAJAM: Zašto smo propali? U ono vrijeme vladala je opća nelikvidnost, živjeli smo u okruženju gdje postoji potreba za tvojim proizvodima koje nitko ne plaća ili ulazite u kompenzacije. Naša su obrtna sredstva završila u osnovnim sredstvima, u hali. Imali smo krasne uvjete ali smo ostali bez obrtnih sredstava, bili smo nelikvidni. Jedino rješenje smo vidjeli u kreditu banke. Dobiješ kredit i u startu ga počinješ trošiti nenamjenski pa opet upadaš u problem. San Mislio sam da sam ostvario svoj san. Oduvijek sam sanjao o tome da budem privatni poduzetnik, da imam svoju tvornicu i dobio sam je u najboljoj životnoj dobi, s 38 godina. Međutim realnost je okrutnija. I pored svega kažem: Bitka nikada nije izgubljena.

Tagovi: blog  poduzetništvo 
Izvor vijesti: Biti Bolji - Be Better

Vezani članci

BANKROTIRAO SAM ALI SE NE PREDAJEM - I DIO

ZLATKO RABIK: BANKROTIRAO SAM - II DIO

ZLATKO RABIK: BANKROTIRAO SAM - II DIO

Proces prodaje u doba interneta (1. dio)

BANKE - NAŠE MALE NOĆNE MORE, II DIO

BANKE - NAŠE MALE NOĆNE MORE, II DIO

Komentari