Puš d batn end lisn tu d vois

pročitaj cijeli članak      Utorak, 1. Srpanj 2008. 00:00

Zadnjih par kilometara talijanskog autoputa pokušavam se sjetiti kako se kod njih kaže: 'Dobar dan, baš je upeklo!' Bon giorno e …? Nema veze, pitat ću bellu madonnu ili zalizanog Giovanija u naplatnoj kućici.Stojim i mic po mic milim prema naplatnoj rampi, ali nigdje kućica ni domorodaca. Sve ih je zamijenio učinkoviti njemački radnik imena Siemens. Germanska efikasnost umjesto mediteranske ležernosti. Spuštam staklo i vidim da aparat prima eure i svu plastiku za koju sam ikad čuo. Nemam kreditnih kartica, ali imam eure. Guram prvo papirnatu karticu u jedan, a zatim novčanicu u drugi otvor.Mislim si, pametni su ti Talijani. Zašto plaćati ljude za posao koji može obaviti stroj. Nije neka nauka uzet karticu od vozača i naplatit. Koja je to negdje ušteda na radnoj snazi, na plaćama, bolovanjima, dječjim doplacima. Hladno. Efikasno. Moderno. Nisam dalje stigao u svojim ekonomsko tehnološkim promislicama, kadli mi gospon Siemens vrati moju savršeno ispravnu novčanicu. A to nije dobar znak. Pokušavam još jednom. Pa još jednom. Ništa. Vidim neko dugme na kojem piše 'Help'. 'Help' je točno ono što mi treba.Stišćem dugme, čini mi se da čujem nešto, vičem: Could you help me? The machine doesn’t accept my money! Nakon par sekundi čujem. Teracione de credito a la blablabla. Stroj ili čovjek ne govori engleski. Pokušavam na njemačkom, ali ovaj put još malo glasnije da nadglasam živčane trube iza sebe. Ali sve što čujem je Teracione de credito a la blablabla.Sad se već počinjem znojit' onako kako se znoji čovjek koji usred ljeta sjedi u autu ispred rampe koja se ne diže. Guram novce u otvor, ali uzalud, zvjeram okolo za pomoć, iza mene kakofonija truba. Ako mi dođe neki dripac srat na talijanskom, strpat ću mu ovih sto eura u grlo. Ma fućka mi se za dobrosusjedske odnose i europske manire.Šta fali normalnim kućicama s normalnim ljudima, jebla vas modernizacija! Zbog takvih umotvorina ima sve manje i manje radnih mjesta. Radnička klasa će se pobuniti protiv izuma koji proleterima oduzimaju kruh iz usta. Već sam vidio kako na Crvenim trgu u pol bijela dana bičuju izumitelja potpuno automatizirane naplatne kućice. U tom času, sto metara dalje zaustavljaju se  policijska kola.Trčim do carabiniera s karticom i s onih sto eura: Excuse me, I have a problem, the machine doesn’t accept my money. Can you help me?Jes, jes! (Hajde, hvala bogu, živjeli živi ljudi!) Puš de batn and lisn tu de vois. Yes, I know, I pushed the button but the voice speaks only Italian and I don’t understand Italian. Jes, jes, odgovara ljubazni talijanski carabiniero: Puuš d batn (pokazuje kažiprstom kako se stišće imaginarni gumb) end liiisn (ovdje se drži za uho) tu de vois. Does your mother like cooking? pitam ga.Jes, jes, puš d batn and lisn tu de vois. Potučen do nogu odustajem i vraćam razjarenim trubačima. Na ovom mjestu bih se htio ispričati gospodi zaposlenima u našim retro naplatnim kućicama. Ispričavam se što sam godinama nisam shvaćao složenost njihove uloge. ispričavam se za svaki put kad nisam imao pripremljen novac i osmijeh. A naročito bi se htio ispričati nepoznatom gospodinu koji mi je poslije svega došao do auta i izderao se kroz prozor:Why don’t you push the button and listen to the voice?!  

Tagovi: blog  mile kekin  zabava 
Izvor vijesti: Blog Mile Kekin

Vezani članci

The End of Days

The End Of All Hope

Komentari