Vratite mi moju loptu

pročitaj cijeli članak      Srijeda, 11. Lipanj 2008. 00:00

Prvo da odgovorim skepticima svojim. Komentaristima koji sumnjaju u postojanje naše Hrvatske proljetne kuharice. Ona postoji! Držao sam je u rukama. Kunem se. Tako mi salate od puterice. Mesne juhe mi! Ponekad imam osjećaj k'o da mi je netko ukrao loptu. I to, nažalost, baš nogometnu. Da su mi barem ukrali košarkašku ili rukometnu. Ili onu za vaterpolo ili tenis. Bez njih bih još nekako i preživio. Ali ovu nogometnu napucavam otkad znam za sebe.   Nema smisla da ih zamolim da mi je vrate jer su ovi igrači preveliki. Još će me istuć'. Kao kad sam se u petom osnovne igrao ispred škole pa su došli osmaši i oteli mi loptu. Opsovao sam im sve po spisku, fasov'o šamar i ostao bez nje. Sjećam se dobro tog prištavog klipana. Gurnuo ju je ispod majice dobacivši mi samo: 'Papala maca'. Ovi koji su mi sad ukrali loptu puno su zajebaniji igrači. Oni loptu skrivaju ispod čepova, u vrećici juhe, u veš-mašinama, novinama, LCD-ekranima, žvakama i sličnim bakračima. Uvjeravaju me da će mi vratiti loptu ako nađem pravi čep, kupim njihovu instant juhu i perilicu i, naravno, pošaljem SMS-poruku. Ja sam im rek'o da si mogu čep i ostalo gurnut' u guzicu, ali me izgleda nisu čuli, jer me svaki dan po milijun puta nagovaraju. Kažu da nisam pravi Hrvat ako neću pit' njihovo pivo. Teško mi je uteći. Laka sam meta. Jer, nažalost, osim što volim igrat' nogomet, volim i pogledat' dobru utakmicu. Naročito kad su ova važna prvenstva. Kad gledam te velike mečeve, zaboravljam na Mamiće i kompaniju. Zaboravljam na naše poluprazne stadione pored kojih gradimo nove, još veće. Uživam u grandioznoj stadionskoj atmosferi, preciznim dodavanjima i virtuoznim golovima, ali kao stari revolveraš uvijek jednu ruku držim na daljinskom. Čim me krenu zapričavat' mijenjam program, jer mi je, iskreno rečeno, više pun kufer kockica crvenih i bijelih u svakoj, baš svakoj reklami. Znam da je prvenstvo, znam da svima treba love,  znam da nam o tome ovise životi, ali ne mogu više. Ustvari, moj odnos prema najvažnijoj sporednoj stvari je glupa kombinacija ljubavi i mržnje i dao bi se najbolje opisati rečenicom: Volim nogomet, ali mrzim sve oko njega - reklame,  komentatore, analize prije, poslije i između, statistike i one cure koje zijevaju u pozadini dok u forplanu nekakav neizlječivi teoretičar objašnjava prednosti i mane formacije 4-4-2. Nogometni  reklamni overkill sve me više podsjeća na onaj božićni cirkus kad Djed Mraz alias Božićnjak vreba iza svakog reklamnog bloka. I njemu, bogme, svake godine odbrusim da si gurne popuste u svoju debelu guzicu. Na kraju, doduše, uvijek nešto kupim najbližima. Jebi ga, Božić je. Čini mi se da našim silovanim nacionalnim simbolima prijeti ista sudbina kao i starom bradonji  koji je, by the way, ionako Coca-Colin izum, jer su korporacije kao termiti kad se dograbe kornjače. Pojedu je iznutra. Ostaje samo prazan oklop. Filozofi bi rekli - forma bez sadržaja. Tako će se vjerojatno za desetak godina prodavati i prigodni navijački WC-papir. Kad malo bolje razmislim, prava je sreća da nogomet nije zimski sport ili da je Božić u lipnju. Zamislite samo da se u ovo nogometno ludilo još zgurao Djed Mraz, taj debeli trgovački putnik u dresu naše repke. Nema šanse da bih ikad više dobio svoju loptu. A možda je više ne bih ni htio.

Tagovi: blog  mile kekin  zabava 
Izvor vijesti: Blog Mile Kekin

Vezani članci

Vratite mi mobitel. Fala

Vratite mi mobitel. Fala…

Komentari