Evanđelje po Ivanu - Maršić

Značajni su dugački govori i dijalozi u kojima se provlače oštre rasprave o Isusovoj vlasti. Ističu se sadržajno bogati teološki „slikoviti govori“. U usporedbi sa sinopticima Ivanovo evanđelje razlikuje se svojom jedinstvenom koncepcijom koja je obilježena jednostavnim jezikom, pretpostavkom o svijetu i pojmom svijeta. Ivanova misao kruži oko nekoliko odlučujućih spasenjskih pojmova: život, mir, svjetlo, radost, istina, riječ, vjerovati, upoznati, ljubiti. Ivanovo evanđelje, osobito proslov i Isusovi govori, ima poetski oblik koji se očituje ne u paralelizmima ili rimi, već u ritmu. Isusov govor u Ivanovu evanđelju zbog toga je mnogo svečaniji nego kod sinoptika. U Starom zavjetu Božja riječ objavljena po prorocima ima također uglavnom poetski oblik.

Isus koji dolazi od Boga koristi se ljudskim rječnikom koji nije sposoban izraziti božanske stvarnosti. Zato se Ivanov Isus često služi metaforama kako bi opisao sebe ili predstavio svoju poruku. Isusovi sugovornici često ne razumiju metaforu, jer je shvaćaju doslovno. U Ivanovu evanđelju često nailazimo i na ironiju. Isusovi protivnici ne htijući i ne znajući izriču o Isusu tvrdnje koje su istinitije i imaju dublje značenje nego što oni misle. Ivan često upotrebljava inkluzije kojima označava glavnu ideju određenog teksta te ujedno njegov početak i kraj. Ivan od svih evanđelista ima najsiromašniji rječnik. Rabi oko tisuću riječi, trostruko manje nego drugi evanđelisti. Međutim mnoge riječi imaju simboličko značenje. Ovakav stil čini četvrto evanđelje teškim za razumijevanje ali i bogatim u značenju. Klement Aleksandrijski naziva ga »duhovnim evanđeljem«. Dubinsko shvaćanje Krista i njegove djelatnosti postiže se kod Ivana pomoću simbolizacije njegove povijesti. Činjenice i riječi imaju različite razine smisla i neprestano upućuju onkraj sebe samih. Odatle važnost pojma »znamenje« te upućivanje na mnogostruki smisao neke činjenice ili riječi. Samo iskustvo Duha Svetoga omogućuje dokučiti nakanu teksta.

Prema tradiciji autor je sveti Ivan Evanđelist, učenik kojega je Isus ljubio. Bio je blizak svetom Petru. Potječe iz Galileje, s Galilejskog jezera, baš kao i Petar. Ivan je tako bio i jedan od Isusovih najbližih učenika. Stara otačka predaja u 2. st. pripisuje djelo Ivanu Zebedejevu, bratu Jakova starijeg, a nova istraživanja žele pronaći nekog drugog. To sigurno nije neki prezbiter Ivan, iz Efeza, niti neki Ivan, esen iz jeruzalemske esenske zajednice koji je ugostio Isusa i postao mu vjerni učenik. Jedna od njegovih značajki u evanđelju je dualizam svjetlost-tama koji je prisutan i u kumranskom nauku. On dobro poznaje i gnostičke elemente i služi se njima. Koristi se i apokalipsom, ali je odbacuje. On dakle dobro poznaje židovski i poganski svijet da bi što bolje i jasnije iznosio radosnu vijest, da je Isus Krist Sin Božji i jedini put do vječnog života.

Danas se svi slažu da je Ivanovo evanđelje nije napisano u Egiptu, već u Maloj Aziji. Ako je Ivanovo evanđelje sredinom 2. st. već kolalo u dalekom Egiptu onda je ono moralo biti napisano mnogo ranije, najkasnije između 100. i 110 godine. Ovaj datum nije daleko od tradicionalnog mišljenja da je četvrto evanđelje objavljeno potkraj 1. stoljeća, oko 90. godine. Brown, koji četvrto evanđelje vidi kao djelo dva čovjeka, evanđelista koji ga je sastavio i redaktora koji je dodao 21. poglavlje i još neke dijelove, smatra da je evanđelje napisano oko 90. a redigirano, tj. dobilo svoj današnji oblik ne kasnije od 110.

Najvjerojatnije mjesto nastanka četvrtog evanđelja jest Efez. S time se slaže i tradicija. Tako Irenej Lionski kaže: »Nakon toga Ivan, Gospodinov učenik, onaj koji je naslonio glavu na Isusove grudi, objavio je Evanđelje dok se nalazio u Efezu azijskomu«.

Građu cijele knjige može se podijeliti u sedam cjelina uz proslov koji ima ulogu uvoda.

Proslov (1,1-18)

1. Vremenski slijed: Ivan želi prikazati Isusa kao osobu u kojoj završava židovski kult, a počinje novi, kršćanski kult. Važna je uloga sedam židovskih blagdana, u kojima do izražaja dolaze brojna Isusova čudesa: Prva Pasha (1,19-4,54) – šabat i izliječenje uzetoga (5,1-47), Druga Pasha govori o kruhu života (6,1-71), blagdan Sjenica - Isus ozdravlja slijepca (7,1-10,21), blagdan Posvete Hrama (10,55-11,54), Pasha Jaganjca Božjeg (11,55-19,42), te uskrsnuće (20,1-31).

2. Događaji: Prva Pasha (2,13-4,54), Druga Pasha (5,6), blagdan Sjenica (7-9), Posveta Hrama (10-11), Treća Pasha i smrt, posljednji tjedan Isusova ovozemaljskog života (12-19) i ukazanje Isusovo (Iv 20).

3. Prisutan je pripovjedački pristup. Ivan razlikuje knjigu znamenja koja obuhvaća novi početak (2,1-4,42), Riječ života (4,46-5,47), kruh života (9,6), svjetlo i život (7,8): pobjeda života nad tamom-smrti (11,1-36), te knjigu proslave koja obuhvaća oproštajne govore (13-17): muku, smrt, uskrsnuće (18-20).

4. Evanđelje - knjiga spasenja u kojoj je opisano svjedočanstvo Krista u svijetu (5,1-12,50), te život Crkve koji se temelji na Isusovu uskrsnuću (13,1-20,31).

5. Dramatska objava Krista: Ivan Krstitelj svjedoči o Kristu (1,19-51), objava Mesije (2-4), objava Sina Čovječjega (5-10), put u Jeruzalem (11-12), čas Isusov (13-20), oproštaj (13-17), muka, smrt i uskrsnuće (18-20).

6. Knjiga znamenja (1,19-12,50), objava kroz znamenja (2,1-4,54), blagdani: subota, Pasha, Sjenice, Posveta Hrama, ususret času smrti i slave (11,1-12,50), knjiga slave (13,1-20,29), muka , smrt ( 18,1-19-42), ukazanja i iskustvo vjere (20,1-29), kraj evanđelja (20,30-31).

7. Poslanje riječi, objava u Kani Galilijskoj učenicima, u hramu se objavljuje Židovima: Nikodemu kao predstavniku židovstva, Samarijanki kao predstavnici Samarijanaca, kraljevskom činovniku koji predstavlja pogane, te Isusova objava članovima Crkve (5,12). Krist se objavljuje kao Prorok (5,1-47), kao kruh života (6,1-7,1), svijetlo svijeta (7,1-59), Dobri pastir (10,1-21), uskrsnuće Lazara (11-12,36). Objavljuje se učenicima (13,1-20,29). Opis muke, smrti i uskrsnuća (21,1-29). Novi život Crkve (21,1-25).

Proslov započinje rečenicom U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Bogu i Riječ bijaše Bog...(Iv 1,1). To podsjeća na sedam dana stvaranja kojima počinje svijet i stvaranje. Već sam proslov želi naglasiti da Riječ koja je jedno s Ocem, dolazi u ovaj svijet s ciljem da se obnovi ono što je već stvoreno i da započne doba novog stvaranja, obnove u Isusu. Po toj Riječi, tj. po Isusu Kristu počinje novo stvaranje, božanski svijet koji ulazi u stvarnost na zemlji. Nakon proslova slijede poglavlja u kojima su opisani židovski blagdani na kojima je Isus prisutan. Ivan opisuje mnoga čudesa koja tada Isus čini. Upravo kroz to Ivan želi otkriti tko je Isus. Spominju se tri Pashe (2,13; 6,4; 11,55; 12,1; 13,1), blagdan Sjenica (7,2) i Posveta Hrama (10,22), a uz ove glavne blagdane spominju se i drugi manji blagdani. Kroz blagdane Isus objavljuje svoju tajnu. Prva Pasha (2,13,19-21) kada Isus čisti hram i objavljuje da je njegovo tijelo pravi novi i istinski hram. U vrijeme blagdana Pedesetnice opisano je kako Isus liječi i pokazuje svoju mesijansku ulogu. Druga Pasha važna je jer se tada Isus proglašuje kruhom života, a na blagdan Sjenica, tj. blagdan svjetla i vode Isus sebe naziva živom vodom(7,37-38) i pravim svjetlom (8,12). Na blagdan Posvete Hrama (10,22) Isus se objavio kao onaj koga je Otac posvetio (10,36), kao Dobri pastir. U vrijeme treće pashe objavljuje se kao nova Pasha po žrtvi križa i uskrsnuća. Red blagdana ovom evanđelju daje ritam i ozračje mesijanskog proglasa. Između svih tih blagdana, najvažnija je Pasha. Prve dvije Pashe usmjeruju i navještaju posljednju, treću Pashu, u kojoj se stvara novi hram i liturgija koje će zamjeniti židovske blagdane, a to je Kristova pashalna žrtva, kršćanska pasha.

Kroz cijelo Ivanovo evanđelje neprestano se provlači važnost vjere jer samo po njoj moguće je zadobiti novi život, odnosno sačuvati postojeći. Ivan Evanđelist kroz svoje Evanđelje želi otkriti tko je zapravo Isus. Njegov utjecaj i identitet do izražaja dolazi kroz njegova brojna čudesa. Ivan vjeru doživljava kao nešto dinamično. Vjerovati znači prihvatiti objavu Boga u Isusu Kristu. Čovjek vjeruje onda kada vidi Isusova znamenja i djela, ali redovito se vjeruje u Isusa ili u njegovo ime. Vjerovanje podrazumijeva vlastito darivanje Isusu i priznavanje Isusa kao svog Gospodina. Potrebno je ući u zajedništvo s Isusom. To znači poznavati Njegovo otajstvo, božansko podrijetlo i priznati ga Bogom - čovjekom. Evanđelje je tako napisano da njegovi čitatelji u raspetom Kristu mogu prepoznati živoga Krista, prisutnoga u zajednici njegovih vjernika, kojima on dariva Svoga i Očeva Duha. Kao što je Markovo, Lukino i Matejevo Evanđelje usredotočeno na na „Kraljevstvo Božje“, tako je Ivanovo Evanđelje usredotočeno na „život vječni“, koji se sastoji u najprisnijem živom zajedništvu svih vjernika s Isusom Kristom.

Silvio Maršić dipl. teolog